23. октобар 2017.

JEDNA SLIKA JEDNO SEĆANJE





ZORAN M. MANDIĆ

JEDNA SLIKA JEDNO SEĆANJE

Na sred sobe ne veće od  ćelije za
političke zatvorenike
Mali sto
Potpuno nag
bez stolnjaka i stolica kako to
priliči  porodici nameštaja
Ispod njega okolo na podu do
zidova narušenog zdravlja
rupama za eksere
na gomili nedovršenih crteža
gvaševa izmazanih akrilnim bojama
osećao se miris patnje ruke
pomešan sa neodoljivom tugom
Duše
Ne
U toj sobi niti je bio niti je
živeo Van Gog
Drugi sasvim drugi stanar iznenađeno je
pratio mirno klizanje mog pogleda
kroz nevažno stanje nikotizirane
Zapremine kiseonika
Kroz grobnu tišinu u kojoj se umiralo
pre i posle sa
akrilnim i uljanim bojama na licu
Ispod naborane prevrnute kože
Svejedno
Pitao me je kafu ili pivo
Pitanje je odjeknulo u staništu bez džezve
Tacne na kojoj je majka milovala
ljupke šoljice za raj
Tek kada se moj pogled okrenuo stanar je
požurio u radnju da bi gostu
Skuvao kafu
Doneo pivo
Ona je stajala
Mirno kao da ne čeka prosce
Na malom stolu u obilju nakaznih mrva
Podjezičnog otpada krivnje
Odevena u  astmatični kraj  želje baršunastog
Omota izmišljenog
Za sve koji nastoje da se izlažu
Pokazuju
Netremice je gledala kako gledam njen strah
Od glave do pete bila je umazana
Zapuštenim mirisima
Belog i crnog luka
Ajvara
Fleka
Užegle slanine
Mrlja od
Hladnih ostataka  nekada isprženih
Jaja
Samo je rukohvat
Mesto na kome čitalac poseže za mačem
Da bi smirio u sebi ciničnu aždaju raspamećnog
Teksta
Ličio na oprano rublje
Na toaletu s kojom se odlazilo u crkvu
Na vašar
Na sajam šarenih snova zaslađenih žutim
Šećerom
Da
Bila je to Ona
Moja
Knjiga u ozbiljnim godinama koju bi Van Gog
pročitao
Pokušao da razume
Možda ožuti
Naslov
Nikada nisam napisao pesmu koju sam mogao da
Napišem
Sa srećom u očima dospela je u unutrašnji džep
Moje vijetnamke
Krenuli smo nekuda
Nismo znali da je trebala da ostane na malom stolu
Bez pokrova
U sobi potrošenog vazduha
U kojoj je nesretni slikar sa njom upravljao u
skučenim poslovima
Odbrane higijene
Malog stola za
Crtanje za
Jedenje i za
Višegodišnje gledanje u mene na
Umašćenoj slici autora
Sada sam posramljen zbog krađe
Zbog muke tužnog slikara bez pomoći za
upravljanjem čistotom malog stola
na kome bi moja majka držala tacnu i na njoj
milovala ljupke šoljice za raj
U jednom se jastvu tako nađoše dva slepca
Kradljivac i Pokradeni
A gospođa sujeta naplatila porez


2011. god. 


Нема коментара:

Постави коментар