5. март 2017.

NOVELA O KVACI I BOGU KOJI VOLI KROFNE




ZORAN M. MANDIĆ

NOVELA O KVACI I BOGU KOJI VOLI KROFNE

Eva Lipska: NJUTNOVA POMORANDŽA, KOV, Vršac, 2008.

            Njutnova pomorandža poljske pesnikinje Eve Lipske (1945, Krakov), autorice brojnih pesničkih i dramskih ostvarenja, donosi, prošle 2007. godine, objavljenu kolekciju stihova u krakovskoj izdavačkoj kući Wydawnictwo Literackie pod naslovom Njutnova pomorandža, a koju je na srpski jezik prevela Biserka Rajčić. Istom zbirkom Eva Lipska je nastavila impresivan niz svoje poezije započet 1967. godine pesmozbirkom Stihovi, a kasnije nastavljen naslovima: Druga zbirka stihova, 1970, Treća zbirka stihova, 1972, Četvrta zbirka stihova, 1974, Peta zbirka stihova, 1978, Ovde se ne radi o smrti već o belom svilenom koncu, 1982, Garderoba tame, 1985, Područja ograničenog zadržavanja, 1990, Stipendisti vremena, 1994, Ljudi za početnike, 1997. i 1999, Zoološke prodavnice, Ja, 2003, Negde drugde, 2005, Iver, 2006. i Njutnova pomorandža, 2007. godine. Objavila je i više izbora iz svoje poezije: Kuća spokojne mladosti. Godišnji odmor čovekomrsca, Suvlasnici zelene vetrenjače, Zamena za život i dr., uz napomene da naslovi citiranih izbora nose imena nekih njenih pojedinačnih pesama, a da ju je kod nas pored Biserke Rajčić, prevodio i Petar Vujičić.
            U Njutnovoj pomorandži Eva Lipska, koja je inače završila Likovnu akademiju, otvara tematska vrata ličnog interesovanja za teoriju gravitacije, koju je postavio Isak Njutn (1642-1727), poznati engleski matematičar, fizičar, astronom i autor brojnih naučnih istraživanja u polju: optike, dinamike i diferencijalnog računa. To interesovanje za prirodne nauke Eva Lipska je pesnički aktivirala da bi se domogla detaalja, koji se na njenoj slici sveta, svojim figurama i karakterima, nameću kao metaforički scenario « kroz koji pupi istorija čovečanstva», « otiču razgraničenja ulica» i otvaraju se posedi « zooloških prodavnica “. Taj scenario je hrana “neumornog motora mašte” za zanimljivo imaginiranje portreta “pozorišta brze usluge”. Čijom scenom, u  “Armanijovoj nonšolantnoj eleganciji», defiluju i prolaze njeni “ljudi za početnike». Iz: prve, druge, treće, četvrte i pete kuće njenih stihova, sa “područja ograničenih zadržavanja” ili na momente “uhvaćeni kako stoje sa izgubljenim datumima» usred ogoljenog ontološkog prosedea, a, naspram Njutnovog matematičkog pogleda na svet, koji gravitacija magično održava na kosmičkom i galaktičkom dlanu vasione. U nedrima lavirinata “ljubavne globalizacije”, u kojoj se “podleže čulnim zahtevima tržišta» i postmodeliranim figurama smisla sa «spektakularnim vatrometima» seznacija. Razotkrivenih u Šekspirovoj  korumpiranoj postelji “narodnog pozorišta”. Ozvučenog telefonskim zvoncima Johana Sebastijana Baha sa mlazevima svetlosti iz  kutije njegovog muzičkog antikvarijata  Koji na tajanstvenoj ivici ogledala varki produžuju iluziju Poezije i privide njene večne ideje. Beleženje, testiranja i svedočenja. I pored saznanja, o kojima u svom Conquistadoru peva Boško Tomašević, «da nije posve izvesno da je vreme (i vreme Poezije gravitacije} pametnije od diskursa sumnjivih svrha i logosa zloupotrebljavanog nizašta i uzalud».Pogotovo dok ta istina ne pukne pred očima. Kako onih koji, sa Njutnovom pomorandžom na desert-tanjiru, pišu, tako i onih koji čitaju, recimo Novi zavet, ili Plodove pohoda. Prebacujući svoj život na račune novih g(r)adova. I to, kako to slikovito Eva Lipska podvlači, dalje, dalje, što dalje zaobilaženjem dadaističke granice i vrteške višejezičnih noći. I što dalje od hripavih stagnacija nepokretne istine iskustva, kako se Lipska “usuđuje” da predloži: nama čitaocima, kritičarima, sebi, Poeziji, Njutnu i (meta)fizici.


            Narativni stihovi Eve Lipske, bez one magične esejmorfnosti Zbignjeva Herberta, u njima, prepuni jezičkog i govornog Fridovog versističkog modelarstva, iako ne na istoj poetičkoj matrici, odzvanjaju kao “mrlje” naduvanog tematskog konstrukcionizma, sabijenih u fetišističku garderobu zanosa sa fenomenom sudbine, kao vernim slugom vremena. U kome, samo na momente, vetar sklapa akordeon šume da bi se iz zdanja prigradske filharmonije, ili, pak iz, prodavnice pomorandži “čuli mrak i svetlost”. U bestidnoj banalnosti neprekidno iste komedije del arte. I to naspram raskošnog sna “neparne ljubavi”. Koja odugovlači stvar u nevinom životu ironično mapiranih Lipskinih “stipendista vremena”. I linija njihove antropološke gravitacije čije je putanje Eva Lipska istraživala na mestima označenim rubrikama: porekla, sudbine i aritmije beskraja. U simboličkom aranžmanu proznog nerimovanog reda poezije. Poetički kandidovanog kao pokušaj revizije antigravitaciong smisla Poezije.
            Čitalački je uočljivo da je u Njutnovom voćnjaku Evi Lipskoj najuspelije pošlo za rukom da metaforički izrimuje neuhvatljivost  nevidljivih ritmova Sveta zarobljenog egizistencijalnom gravitacijom svog privremenog i ograničenog bitisanja. A,. koji, poput pesničkog Nereda u ogledalu Vesne Acevske, žure da aktere sveta kosmičke inercije povežu “bojadžnicama izlaska i zalaska sunca”. Sa “brusionicama magije reči i ognja” njegovog učešća u poslovima prepoznavanja: dvadesetdrugog, dvadesettrećeg i dvadesetčetvrtog veka. Veka ljudi za početnike negde drugde. Kojima nedostajuće JA, sa prozuklim vibracijama dana, samo urušava područje ograničenog zadržavanja.

            Na «ulicama i trgovima” Lipskine Njutnove pomorandže dešava se ukrštanje mnogih poetičkih, na nekim mestima i nevešto prefabrikovanih, planova, kojima ona svoju viziju naseljavanja poezije, Njutnovom naučnom maštarijom, nastoji da izbalansira upotrebom prigušenog ironičnog iskaza.  A, koji dinamikom naglašenog proznog kretanja u “pesmi” nalikuje  noveli o « kavaci i Bogu koji voli krofne». Ali, ta novela je daleko od ranijih pesničkih ostvarenja Eve Lipske. Odnosno od samopozicije u kojoj može “dalje, dalje, što dalje» da ostane pesnički uzor sebi.

Нема коментара:

Постави коментар